Đastin Timberlejkova sobica u potkrovlju

Kako ja poticem iz mjestimicno ruralne Bosne, uglavnom frizurom, logicno je da je zdrava ishrana predstavljala integralni dio mog odrastanja. Ja sam oduvijek volio gerslo (jecam). Pogotovo onako bez icega, maltene zivo. Kako je to lijep ukus i tekstura. Volim ga vise od govna. Kad bi ga stara napravila, vjerovatno je to bilo iz neke obijesti ili da se starom posere u brk umjesto razvoda koji nije bio poularan u socijalizmu, ili zafalilo para za mesa, a plata jos ne dodje, moj bagreme. Enihau, sta god razlog bio, nisam joj protone ljubavi sinovljeve zbog toga uvecao. Dapace i dapacici. Bio sam ja ono smrad k'o mali, izvoljevao, nisam htio nista jesti, ali fakin gerslo. Pazi ime?! Gerslo. Zeuse! Gerslo. Ne mozes ga srimovati ni sa cim. Ni sa virslom. A tek ukus. A tek miris. A tek tekstura. A tek sve to zajedno pod jezikom, jos onako toplo kao sa vodom iz radijatora sto se mijenja samo kad se zarati. Pomenuh u proslom postu naseg novog clana familije - zvacemo ga Nclan. Nclan, kao sto sam vec pomenuo, kuha k'o da mu je jedna ruka kutlaca, a druga grickalica, a trecom sipa benzin i pjeva i igra k'o onaj iz spota The Black Keyes - Lonely Boy. Mi to sve volimo sto nam on napravi, nafalimo ga samo tako, njemu godra, nama godra, simbioza sa nama i fotosinteza sa zeninom sestrom. Svastika je l'? E, on napravio gerslo. Kad sam cuo sta je napravio, mada to zene na hrvatskom drugacije zovu - nesto melodicnije kao i obicno, tipa - glazba i kapula, novi vinodolski, jebem li ga, u svakom slucaju ne gerslo. E, kada sam skontao i preveo da je on napravio gerslo - ni vidjeti ga nisam zelio, a kamo li ustima prinjeti. Ne lezi vraze. Ne lezi, doista! Zene pocele da hvaliti Nclanovo gerslo kao da je sveta vodica!? Nema, to Facebook grupa se napravila samo da se lajkovi mogu pucati i tvitovi tvitati. Miroslava Ilica doveli da peva i isplace se ljucki. Mislim, lazem za ovo posljednje, malo i pretposljednje, ali dobro zvuci, meni ponajvise, mojoj mami po pravilu nadnaravno. Ali Nclanovo gerslo je preslo sve dimenzije, ukazalo se vjernicima, preporodilo impotentne i prepotentne, vratilo podivljale azijske rijeke u korita, izmirilo bracu oko medje, pticama izrasla potkresana krila, mrsavim zenama izrasle debele obrve. Jessica Simpson se otelila! Reko', u sebi, moram i ja to osnjofati. Gerslo ko gerslo. Ali ne bas. Covjek metnuo maslaca, jabuke, grozdjice, bademe, med i jos hipter nekih zacina i drugih nacina. Ehe, pa to nije gerslo, to je travijata, nabuko, marlboro i sve istice se u knjizici zajedno. Nista bolje nisam pojeo od juce. Ideja - 5+. Nisam staroj nista rek'o. Dje cu, a dje da znaaaam, nista neeee znaaaaam!

Nemacka medicina je najbolja na svetu - rekao je Zaim Muzaferija u Velikom Transportu. Ok, nije, znam k'o je rek'o, kada i gdje, ali dobro zvuci. Nego, ta njemacka medicina je stvarno cudo. Prica ide ovako - odlucio sam poraditi na balansu duhovnih, intelektualnih i tjelesnih sposobnosti. Duhovno i intelektulano sam vec pretjerao, a tjelesno bas i ne, pa sam se morao usredotociti ( vid' rijec, mog'o sam reci fokusirati) na tijelo koje je postalo ugrozeno od moga prenapucenog duha i intelekta.

Kako ja poticem iz mjestimicno ruralne Bosne, uglavnom manirima, fizicke aktivnosti mi bas i nisu strane, te svako podizanje neke tezine mi je budilo znakovite nevesele uspomene. Unosenje uglja, izlivanje ploce, utovar i istovar pijeska, sljunka i ostalog zrnevlja, skidanje stare cigle pa pretvaranje u ponovo upotrebljivu, nosanje raznih gajbi, gajbica i kanistera...itd, znaju to oni koji poticu iz slicnog miljea, odgoja i materijalnog stanja.

Kako ja poticem iz mjestimicno ruralne Bosne, uglavnom akcentom, tako sam dosao u tehnoloski naprednu sredinu, pa je vecina onih cari fizicke nadogradnje i usmjeravanja iz djetinjstva nestala. Meni to nije tesko palo, jer da jeste gdje bi mi kraj bio, odnosno vec bi mi negdje bio. Ipak kraj je tamo gdje je rodni (ne trotter).
Tako, muka me je natjerala, i poceo sam dizati i spustati tegove. To je jedna bapska vjestina i nije bas da jaca intelekt, ali duh se projaca, a i tijelo. Tako sam nekoc ljevicom zamahnuo sa jednim tegom od 55 pounda ( a to mi je ono za zagrijavanje, cisto da se zna (googlaj pounds to kilograms pa klik converter, pa pretvori, pa zakolutaj ocima) i osjetio ostar bol ispod lijeve lopatice, a odmah negdje podno necega, tamo gdje ti dlake posljednje se probude, ali poslije se ubrzano razvijaju, vragolanke. Tu negdje. Zaboljelo kao prekor majke najboljeg drugara. Zaboljelo kao plac gladnog delfina kada se ubode grebenom, kao galopirajuca svadja roditelja, kao saznanje da jedes secernu tablu a mislio si da je mlijecna cokolada, kao intermeco umjesto crtanog, kao rodica ti debela, kao komsija ti isib'o oca.
In homen abdomen veritas patricia orbini orto domini? - pomislio sam, preveo, i to me je slomilo. Nisam mogao zaspati koliko me je to probadalo, a zeni bijase rodjendan pa mi glupo da placem, a inace placem k'o pravi muskarac, stalno. Ustanem jutrom, a zena veli da idem kod kiropraktora. Ne znam kako se oni u Bosni zovu, vjerovatno chiropractors ili sl.
Ma reko' - necu! Idem tezim putem. Popijem tabletu sto mi je seka darivala kad smo ono bili kod nje u Germany 2010. Provjerio sam rok trajanja, jos vrijedi. Ona zdipila na poslu, radi kao medicinska sestra, radi i prekovremeno, njen telefon je 49434286135. Pored uredne deskripcije na maternjem, ocevom i bakinom njemackom, srecom smo flomasterom dopisali - LEDJA, tako da ne moramo prevoditi i muciti gugle translate da detektuje djerman. Popio ja tu tableticu i hop..hoooop, hhoooooooooop prodje bol kao trojerucicom odnesen, sve sa kaludjerima i andjelima sa harfama, minotaurom u galopu, golubovima sa grancicama, poljupcima znojavih lugara na potoku, lavezu pasa u nejebici, graktanju starice sto se gusi orahom. Na Euru 2012 ja navijam za Djermans. O yea. Puno nam tableta jos napravili, sve nas izlijecili, mi to vama platili, vi to nama nikada ne zaboravili.

Kako se ono kaze - svastika? Zenina sestra. Ima decka. Iz Afrike, ali Indijskog porijekla. Ne ona, nego on. Dosao je njegov pra-cukun-afro-alfa-alpina-turbodiesel-djed jos davno iz Indije u Afriku, zajedno sa vikinzima. Ne, nije Odisej, on nije dobacio do ovoga dijela Afrike, motao se po Sredozemlju, prije nego li je primio Islam i otisao da nadje Ameriku. Da ne idem predaleko..E, on nama, znaci novoj familiji i prikljucima, cesto kuha kojesto. Dosta indijske kuhinje, koju ja izrazito zderem dusom i tijelom oblikovanim za beskonacan unos hrane i derivata. Posto se njemu nije zametnuo, odnosno isceznuo, taj gen i ta kuhinja i pored mnostva muzickih uticaja, godina, generacija, situacija, Sovjetskog Saveza, Heavy Metala i pojave espressa, ne zelim vise slusati o indijskom porijeklu balkanskih Roma. Da su iz Indije bar bi im se Tandoori piletina zadrzala, ako nista. Nije da sam ja nesto upoznat sa delicijama romske kuhinje, ali mescini nema nista sto bi se dalo povezati sa Indijom, osim mozda - vatre?!

Kako ja poticem iz mjestimicno ruralne Bosne, uglavnom komunikacijom, tako iz dana u dan shvatam tezinu ljudi rodjenih u centru, a najvise rodjenih gradjana. Shvatio sam da su ljudi poput mene, najkompletnije i nadjelotvornije osobe. Citko odijevanje i smisao za kritiku, poznavanje jela i zacina, izuzetan smisao za edukaciju putem interneta i glasovne sposobnosti mile uhu bebe - ucinile su da mi koji smo rodjeni u sirem centru grada, 200-njak metara od izbljedele gradske 'Welcome' table, ipak dominiramo svjetskim trendovima i ambicijama. Sorry, uski centar, uski pogledi.
Pod tim dojmom, sjajnim otkricem gore opisanim, dosao ja u Starbucks i trazio bagel sa sirom, na engleskom koji spreham i zmireci. Pita Kinez, uposlenik, ali frizurica i cvike isto globus Bieber, hocu li sa low-fat sirom ili herb-garlic sirom. Reko' - herb-garlic. Pogled'o me je k'o da sam defloris'o bebu pingvina, ili sta vec. Kako sam samo neurban i krme-debelo-crko-uskoro needukovan po pitanju kalorija, ishrane i iznutrica. Pih Kina, pusi ga, sto mi dajes izbor?! Pojeo sam bagel, jebo sam mu nanu, bagelu, i sjeo u svoje prevozno sredstvo (3.5L) i odvez'o se u suton boje iznosenog donjeg rublja vozaca bagera, bitch Kina ko te dade! Huuuug!

Uskoro nam dolazi veliki praznik koji vole svi vjernici, nezavisno jesu li gay ili nisu. Praznik je Valentinovo i dobio je ime po Valentinu Inzku. Da su se Srbi pitali, k'o sto nisu, taj dan bi se zvao Inzkovdan i slavio bi se kao slava sve skupa sa kolacem. Jos dok je Valentin bio mlad, furao busenje kose i ljubio rumene Stajerke, v Utorkom na polku, kolbase i sladilo v hmeljem, strasno se zaljubio. U samog sebe! To je verzija koja se prenosi generacijama u mojoj familiji i ne mora znaciti da je tacna, postoje i druge verzije. Ja sam ovu verziju cuo od moje strine dok smo komili grasak. Neko veli da su ga namjerno namjestili da bude izmedju Nove Godine i mog rodjendana, a neko veli izmedju istoka i zapada, svasta se prica. Sada ne bih ulazio u detalje, sta, kako i kada, u svakom slucaju imamo praznik. Praznik ljubavi za koji se trosi lova, nekom opanci, a zna se kome obojci, deblji kraj i batina. I ja sam, kao i moji oprezni preci uostalom, poceo slaviti Valentinovo cim sam domalo dosegnuo 15-i rodjendan sto je inace bilo cetiri godine prije nego sto je debeli Meat Loaf imao hit I'd Lie for You (And That's the Truth).

Tog dana sam posao na koncert na trgu, vise iz razonode nego iz potrebe da se zaljubim. Moje snene oci su ugledale njene snene oci i tako su nam se nase snene oci spojile u jedno veliko sneno oko, koje su poslije daroviti crtaci ovjekovjecili na novcanici od jednog dolara. Neka im bude.
U tom trenutku je negdje u Crepoljskom munja zaparala nebo i spalila udaljeni zbun sa bobicama. Bobice su se rasule i napisale veliko latinicno 'Ljubav' na uzarenoj zemlji. Negdje u Demir Kapiji umorni seljak je iskopao krompir velicine lubenice. Negdje u Buenos Airesu orao dvometras se zapetljao u plast sijena i grohotom se smijao. Planeta, clanica suncevog sistema, je pozdravljala moja osjecanja i misli. Razmisljao sam dugotrajno poput istoimenog mlijeka i cekao njen znak. Koncert se zahuktavao i pjesme su prshtale kao masne kokice i rasipale se po nasim usnim skoljkama, ociscenim i neociscenim, prepunim malih dlacica koje salju i oblikuju zvuk za receptore koji tu informaciju poslije proslijede mozgu poput elektricnog konduktora. Stajala je dovoljno daleko da mi se dopadne na prvi pogled u daljinu. Osjetio sam da mi se vrti u glavi i da je dosao trenutak da postanem zrtva Valentinove magije i Amorove strijele. Oh, kako samo nevjesto placem.

Zelio sam svoju strast i bol podijeliti sa njom. Svaki 4- kada su ostali dobijali petice, svako slovo koje se naginjalo na dole u svesci bez linija, svaku slinu progutanu zbog zabrane izlaska napolje. Zelio sam podijeliti sa njom malo te svoje duhovne sirotinje, da joj se niz obraze skotrljaju dvije srebrene suze razumijevanja i podrske. Takve bujice emocija ne dolaze u novogodisnjem paketicu niti se genetski nasljeduju, vec se javljaju u humanim pojedincima izazvane spontanom reakcijom i sposobnoscu neracionalnog razmisljanja. Usta su mi se punila pljuvackom i balama, starim drugama tijela mog. Podebilan osmijeh mi je titrao lijevom stranom lica, a nije me pucao slog, te sam izvadio cigaretu i zapalio je u slast. Otpuhivao sam krugove, ciklicne obruce iz mojih pluca, vatra i oganj ljuti, reflekcija mog temperamenta i inteligencije. Jasnoca namjere u svakom otpuhnutom dimu naprosto je navlazila majcicu Zemlju i sve zene koje su se tog trenutka nasle na istoj, pa je februarski povjetarac napravio ozbiljne zaledjene povrsine usljed tog fenomena i mnogi su sugradjani proklizali.

Ona je nosila crne farmerke i imala koznu rokerku, glasno se smijala i navlacila kosu preko lica, ali k'o da je to bitno, meni se svidjala. Odlucio sam joj pokloniti kasetu Sepulture koja je krasila moj plitki dzep u tom trenu, sto je jedna lijepa osobina, i pokloniti joj ga na Valentinovo, prljavi praznik koji je prezirala, ali potajno prizeljkivala. Nije mogla odbiti takvu kompenzaciju - ja njoj kasetu a ona se onda uda za mene. Imam motiv, dativ i genitiv, imam clanstvo u izvidjacima, upitam se lijepo, znam jos milijadu stvari samo me treba potaknuti na pravi nacin i te milijarde ce pljustati iz mene k'o beton iz mjesalice.

Odjednom, predmet mog interesa mi se priblizavao. Panika me je lovila i pokusavao sam gledati u drugom pravcu. Medjutim nisam mogao jer predmet je prilazio bacajuci noge poput ovce koju zuljaju skoreni brabonjci po butinama i upitao me glasom starijeg brata:
'Imas vatre, mali?' - izaslo je iz ispucalih usta koja su krasila jedna jedinica i jedna sivkasta dvojka, dok su se druge dvije odmarale negdje van tih usta, a ruke su krasili izrazito nelijepi kratki prsti sa pokojom bradavicom i zavrsavali se u isto tako kratke nokte koji su ljubomorno cuvali diskretne naslage prljavstine, zastekane tako za crne dane. 'I crno ispod nokta bi ti dala' - govorilo mi je sedmo ili osmo culo, ne sjecam se najbolje.
'Eno ti vatre kod munje u Crepoljskom' - promrsio sam dok mi je februarski vjetar mrsio bujne kose koje su moje usko lice jos vise suzavale..

Kako sam stariji sve vise razumijem (na nekoliko svjetskih jezika) ljude koji nakon sto dobiju na lutriji zadrze svoj posao i ostanu da ga rade. Ipak su oni proveli dobar dio zivota radeci taj posao, stekli prijatelje i poznanike, ponekada i supruznike, i na kraju krajeva to je posao koji dobro znaju, a cesto i vole raditi. Lova dodje i prodje, a posao je ono sto nas ispunjava i cini sretnim, pogotovo ako radimo za drugoga. Al' u guzici. Ja bih se odmah ispario u vidu rakete i radio samo ono sto ne smijem - jeo, jeo i jeo. Nasao bih i nesto kreativno i odmarajuce za mozak, nesto kao pcele i ribolov, kupio lijepo odijelo od lana da mi pada kao vodopad u Jajcu i dva tri auta, camac, par motora...koznu jaknu, ma dvije..Zivot cine male stvari sto ne mora biti reflekcija vaseg optimizma, edukacije, spolovila ili sirokogrudosti.

Znaju svi, a znas i ti, da se preko lutrije niko nikada nije opametio jer te novce nije necasno zaradio. Samo osobe koje necasno zarade znaju cijeniti to sto imaju. Ne postoji casno siromastvo, da se tako izjasnim i deklarisem. Ovdje bih pozdravio sve ljude koji imaju nesto da kazu ali to ne znaju izverbalizovati. Pozdravljam i rodjake u Spaniji koje nikada nisam upoznao, ali evo nije kasno ni sada, bolje ovako javno, nego nikako, a tajno, beskrajno.

Sjecam se kada sam bio mlad, a nije to tako davno bilo, evo kao prosle zime. Iako mi je sada 34 izgledam kao da mi je 35. Kako si stariji javlja ti se taj osjecaj nostalgije, koja je ustvari samo prazna sanjarija i nerealna tegoba. Ta nostalgija je ustvari samo umor. Bolje skinuti kakav dobar film i skinuti se i pogledati tragove vremena na licu pa onda baciti pogled u medjunozje i potraziti tragove vremena i zub godina. Kad ono zub - tvrd!

Slusam jedan domaci 'Indie' band. Postoje oni vec 20 godina, ali niko ih nije slusao onda, a ni sada. Prazni, dramaticni i poglupi tekstovi, melodicne strofe. Bas dobro pici. Eto, umjesto da slusam sevdalinke, placem za rodnom grudom, Esmom, Ibrom, Drinom, mladom Marom i ponekim drvetom i livadom u kojima je ostala zamrsena moja mladost nasusna, ja slusam pedere od 40+ ljeta koji misle da jos mogu sprcit' nesto mlado na lake note. Bljuv.
Osjecam da zaboravljam maternji jezik. Nekada sam znao ubaciti neku mocnu rijec, po pravilu u pogresnom kontekstu, i zadiviti roditelje ili suprugu pak. Nekada bi i obliznja ptica se zacudila i zaplakala od ljubomore. Ne radim vise to. Ne zato sto necu, nego zato sto sam obnevidio. Danas sam za promiskuitet rekao poligamitet, ali sta nas covjek zna sta je to svakako..

Sjetim se tako, kada je doslo vrijeme za zendibu, ja sam zaprosio svoju zenu uz zvuke Alabine. To mi je bas dobra pjesma. Ok lazem, ali dobro zvuci. Uvjeren sam da bi svaka prosidba uz Alabinu rezultirala u pristajanju od strane upitanog subjekta. Zasto? Pa prosto zbog refrena, ljepljiv je. Evo zamisli da te neko pita - 'Hoces li mi dati svoju mladost, starost i ustedjevinu'? - a refren dolazi, kulminacija je tik tu do vas. Subjekt hoce da zapjeva refren a mora odgovoriti na tvoje pitanje...voda je u usima, krv navire, evo ga samo sto nije..Gypsy Kings su vec otvorili usta da pocnu sa AAAA....i Ishtar je namjestila svoje usne na AAAA, obliznji prolaznici i zaigrana djeca su namjestili usta da pocnu sa AAAA, samo se subjekt ceka da namjesti usta za refren....i onda brze bolje kaze - 'Hocu' i u istom dahu nastavi sa - Alabina, lolai, ya habibi ya eyni. Eto, tu je tajna uspjesnih ljudi - ambijent i prigodna muzika pomazu vaznim odlukama. Zasto se politicari ili direktori vode na kurve, muziku i klopu kada nesto vazno trebaju da odluce? No, necu ulaziti u detalje, nije to moj stil, imam ja i vaznijeg posla, sto je jedna moja zaista vrijedna osobina i kvalitet, godine iskustva i elokvencija, ukratko - prava stvar!

Kada postanes roditelj stalno nesto razmisljas. Evo ja, naprimjer, stalno nesto razmisljam. Prije, kada sam bio wannabe roditelj, nisam nista razmisljao, tek ponesto utorkom, a i to da ne zaboravim da operem prozore i isklofam cilime, ulijem kucnim ljubimcima i posaljem 2-3 emaila sirom svijeta. Sada se uhvatim kako pricam sa samim sobom. I posvadjam se. Sto nisam ovo, sto nisam ono, gdje mi je bilo ovo, gdje mi je ono, a eno mi prodje minut zivota koji sam mogao lijepo potrositi ispred TV-a. Uzas, kako sam nekonvencionalan i poseban, a istovremeno iskren, odlucan i pouzdan.

Sjecam se, bilo je to evo kao pretprosle godine, kada sam u sjajnim markiranim japankama izasao u susret jutru, rosnoj travi, svjezem vazduhu i obliznjoj listopadnoj sumi. Japanke su sjekle travu poput tupog kombajna, a moje su se nosnice sirile i skupljale u ritmu pomahnitalog Yaka, narandzastog od zemlje i vruceg nakon cesanja o grube parmake. Naocito stado ovaca je bezbrizno paslo organic travu i nisu se obazirale na mene i fotosintezu koja je bujala oko njih. Tek sto sam prisao stadu, njezno poput rujanskog slaufa u Veloj luci, ovce su pocele histericno vristati. Tumarale su u panici, sudarale se jedna od drugu, druga na trecoj, a cetvrtoj njusi, peta i sesta se grle a sedma ih toplim dahom grije tamo gdje su meke, osma i deveta se valjutaju i puse papke od desete.... Jeziv prizor. Seljaci su, neopravdano, sumnjali da emitujem neki wireless signal, da imam puno gigaherca, te da jedem puno fibera i da zbog toga ovce obuzima bjesnilo i jeza.

Drugi dan je malo zahladnilo i ja sam opet izasao da jutru pozelim dobro jutro. Obuo sam All Star Converse patike, bilo je svjeze za bosu nogu i japanke. Ovce su kao po obicaju bezbrizno pasle organic travu i nisu se obazirale na mene i fotosintezu koja je bujala oko njih. Prisao sam im i pozelio dobro jutro, onako kako se ovcama to zeli - sa ispruzenim dlanovima i na engleskom jeziku. Nisu se obazirale na mene. Brabonjare smrdljive - pomislio sam. Juce su se prosule po zemlji, u toboze nekoj panici i drmale se kao da su pretjerale sa vitaminima ili mozda pokupile religiju, a narusile mi odnose sa seljacima od kojih sam i sam vukao porijeklo i dobrotu.
Mogao sam osjetiti ostre i zeljne osvete poglede tih istih seljaka, kako me iz potaje sjeckaju na komadice i cekaju da prva ovca zableji pa da me utuku krampama i glavicama luka, dole pored dalekovoda, i kazu da me je udarila struja kada inspekcija dodje na uvidjaj. Vrtilo mi se u glavi od te pomisli. Kako li je tek muzicarima kada ozedne a ne mogu prekinuti pjesmu u pola? zasto pitas kol'ko mi je leta? Zasto svices stani, stani na Moravi? Vratija se Ive, di je bija? Strujala su mi tako pitanja kroz glavu i nestajala u dubinama moje inteligencije koja je dominirala dolinom i protezala se dokle je pogled sezao, pa i dalje prema prhkim Digo oblacima, poput snaznog mlaza autolaka iz nabreklog pipsa. Nadihao sam se cistog vazduha i procistio misli te se vratio u kucu na obilan dorucak bez mlijecnih proizvoda, crvenog mesa, generalno hrane zivotnjskog porijekla, odnosno najeo sam se tresanja k'o debil.

Sledece jutro izasao sam potpuno bos u orosenu travu because that's the way i like it. Nehajno sam bogatio dolinu svojim prisustvom i uljepsavao prirodu i krajobraz. Naocito stado ovaca je bezbrizno paslo organic travu i nisu se obazirale na mene i fotosintezu koja je bujala oko njih. Tek sto sam prisao stadu, njezno poput rujanskog slaufa u Veloj luci, ovce su pocele histericno vristati. Tumarale su u panici, sudarale se jedna od drugu, druga na trecoj, a cetvrtoj njusi, peta i sesta se grle a sedma ih toplim dahom grije tamo gdje su mehke, osma i deveta se valjutaju i puse papke od desete...

'To je od vucijih ociju, mali' - dobacio mi je djuturum koji je sjedio pod obliznjim dalekovodom i grcevito stezao svoj iPad. Gledao je Coolinariku preko Youtube-a i povremeno pogledavao prema ovcama.
 -'Are they yours, these ovce, granpa?' - upitao sam
 -'Jah, moje su i Bozije, as you can see, my son. Boje se tvojih vucijih ociju. Osjecaju prisustvo vuka.'
 - Mislis kurjih ociju, djede?' - Moi
 -'Pa to, kurje, vucije, wolf..' - Granpa

Nisam mogao vjerovati. Mozak mi je vrio i usna mi je drhtala. Diskretna bala se skolutala na moje koljeno. Pogledao sam prema prelijepim kurjim ocima koje su se poput dijamanata rasule po mojim prstima. Njegovao sam ih jos od prvih Najki koje su mi omanjale, a nije se imalo za druge. Moje kurje oci, koje sam ljubomorno cuvao od plejade ucenica koje su zeljele da ih samo malo pomaze i cjelivaju. Otrgnuo sam iPad od starca i pronasao zanimljiv clanak o uticaju kurjih ociju na ovce. Naime, efekat je potpuno identican prisustvu samog vuka. Skandalozno!  Jadne ovce :(. Pokunjen sam se vratio u kucu i obuo carape i lijepe, zaista lijepe, Birkenstock sandale od stavljene koze, boje blijedosmedjeg Pezejca, i vratio se pred ovce. Pasle su spokojno, kao da nista nije bilo. Krv im se odledila u zilama i ponovo je kolala njihovim zanosnim tijelima koja cemo na kraju pojesti mi, ljudi.

Prosle su godine, kurje oci su u jednom trenutku nestale kao sto su se i pojavile - u utorak. Nije mi bilo pravo ali sam se nesto zamislio i zaobravio sam na njih. Tako, had been, sve do prosle godine! Nabavio sam nekoliko pari kvalitetnih cipela. To je ona fora otimanja od osiguranja preko chunga-lunga ortopeda koji posalju analizu chunga-lunga firmama za cipele pa svi uzmemo od osiguranja neku lovu, a nekom i cipele, aman! Nosio ja jedne od tih cipa, spicaste, smeDZe, optocene kafenim koncem, mirisu kao nove. Nazuljalo me. Na malom prstu desne noge pojavio se moj drug - VUK! Stidljivo se nazirao, a i nervi su ga registrovali pa su taj osjecaj odasiljali mozgu koji ga je dekodirao u nekoj formi boli. Cudno. Elem, potrudio sam se da se kurje oko ne nazire vec da se fino formira pa da se opet druzimo kao nekad, te sam uporno nosio te iste cipe. Skontao sam da bi mi dobro doslo da potjeram sve one vjeverice i rakune koji se sepure po parku kao da je ovo slobodna zemlja i da Coca-Cola tece u potocima.

Medjutim, mojoj supruzi se nije dopala ta ideja i predlozila je da uklonim meni dragog stanovnika moga tijela jer nam je kao-jao odjednom postalo tijesno u krevetu. Smislio sam tretman. Prvo, namazem kurje oko Aloya cudna zena bese Verom da ga malo stegne. Poslije toga stavim Tea Tree Oil i nalijepim hansaplast da se to lijepo potkuha i nakvasa te umrtvi do smrdila. Poslije 5-6-7 dana kurje oko se ukloni obicnim makazicama. Podvrgnuo sam se ovom gore navedenom tretmanu  i dosao je taj svecani dan kada treba otfikariti strano, a tvoje, tijelo, a dje je omorika Jelo? Taj dan, nas superintendent iliti domar, dosao je da nam ugajguli novu kadu u kupatilo. Nas covjek, zemljak, ima i brkove i farba i njih i kosu. VOli pivo i ono njega. I mi ga volimo i njega. Nasuo sam mu svecanu casu piva, a ono tamno, lijepo, pjeni se i lijepi po njegovim brcima dok kupatilom odzvanja moj socni glas i gubi se u otvoru za ventilaciju. Zemljak je caskom izasao da donese neki alat, a ja sam iskoristio slobodno kupatilo da se rijesim mog kurjeg oka. Odlijepio sam hansaplast i ugledao prekrasan prizor. Svevidjece oko je sijalo i mirisalo na naftu. Uzeo sam makazice i sa suzama u ocima otfikario kurje oko, isprve. Umjesto u solju oko je odletilo u casu s pivom. Neckao sam se da ga prospem, ali bilo je tamno i sa dovljno alkohola da dezinficira i razgradi oko i pretvori ga u neodoljivu pjenu. Zemljak se vratio i iskapio pivo, stresao se, pa nastavio lijepiti plocice. Ja sam poceo nositi tanke carape sa omiljenim smeDZim cipama i oko se vise nije vratilo. Sve se vratilo u normalu, zivot je ponovo licio na arhitektonsko cudo. Odjednom, zemljak se tesko razbolio. Smrsao je naglo i prestao zbijati sale. Kazu - muci ga stomak. Sjetio sam se epizode sa kurjim okom i gdje je zavrsilo, a sjetio sam se i cudovista iz Osmog putnika, oliti Aliena i kako se otjelotvorilo u utrobi clanova posade. Ne mogu vise da to drzim u sebi..

Jaran moj otisao na hidroterapiju, odradio je, pa meni zakazao termin da i ja procistim malo moja lijepa crijeva kroz koje ionako proticu samo ljubicice, puding i jambolije, a ponekad i neka mala bakterija. Opisao mi jaran detaljno sta taj tretman sadrzi, kako izgleda tereapeutkinja i sta radi sa 'pacijentom'. Spa, oliti neka vrsta banje, iliti salon za brigu o zdravlju i zivotu - ne znam ni kako ovo da prevedem.
Drug, znaci bio, ocistio se, kao super se osjeca, laksi, vedriji, snazniji, ljepsi i inteligentniji. Nije da ja osjecam manjak navedenog, ali podjoh da se i ja procistim, vise iz radoznalosti, nego iz potrebe, jer brat-bratu imam dobar metabolizam, odnosno dobru stolicu, ustvari poserem se svaki dan, da se tako izrazim zbog djece i starijih posjetilaca.
Stig'o ja u malo iza podne, jedva ustao, bacilo me, jebi ga, dobro griju pa se covjek lakse skomira.

Usao u salon, a tamo me ceka neka bangava i rahljava baba, kojoj se glava drma ono lijevo-desno od nekog halcajmera, parkinsona ili slicnog kurca, i mlatara rukama prema meni, te se dere - Monikaaaa, Monikaaaaa. Cuje se Monika iz podruma, kaze - tuuuuu saaaaam, ooovdjeeee, doleee, doleeee. Izvinjava se ponizno sto mama ne zna engleski. No problem, velim ja, ali na engleskom kojeg ja znam, jer nisam njena mama. U podrumu se baskare one vjestacke fontanice sa kamenjem i zbunjem, zubor vode, ambijent muzika, te zen pizdarije i mango passion fruits. 5-6 vrata, poredana jedna do drugih, iza kojih se duboka tajna skriva.

Gorepomenuti jaran i ja smo noc prije bas gledali cifre tih aparata koje koriste ti hidroterapeuti i skontali smo da je to bas unosan i cist posao. Pogotovo ono kada ti uvale lavor sa 'jonizovanom' vodom koja natjera tvoje toksine da izadju i pocrne vodu kao da je nafta. To naplate $50, ni kopali, ni orali, samo ti malo oci mazu, a ti mislis da sada mozes pusiti.
Nejse, Monika ima oko 45-67 godina, Cehinja je sa jakim akcentom, bijelih obrva i plavih ociju, ofarbana u zift crno. Izgleda k'o zdrava seljanka i tako se i kezi non-stop. Uvalila mi je pitalicu da ispunim ko sam, sta sam, od cega bolujem i kol'ko cesto serem. Pita me je li mi jaran objasnio tretman - reko' jest'.

Uvela me je u kupatilo gdje cu oprati svoje bozansko tijelo i mirisni supak u ritmu opustajuce ambijent muzike. Tu je peskir, tus kabina, sapun, ploce Mise Kovaca i Obodinova masina za pranje vesa, ok nije..
Dobro sam istrljao guzicu i podunavlje tako da se mogla i beba bezbjedno staviti u iste i spokojno spavati koliko je to lijepo mirisalo i istinski atraktivno izgledalo. Usao sam, poput opreznog tavanskog macka, u susjednu prostoriju gdje me je u kutu cekala lezbo-Monika sa spremno navucenim rukavicama, krevet presvucen najlonskim kesama i peskirom, masina za doziranje vode koja ide u neistrazene dubine supka i veliko ogledalo na plafonu u kojem mozes gledati sta se desava tamo dole i napasati oci krajolikom od kojeg gubis dah.

Legao sam na ledja, gore u majici, a dole gologuz samo sa peskirom preko. Monika mi je skrenula paznju sterilizovanim pakovanjem sa crijevom koje ide u supak. Otvorila je pakovanje i objasnila mi kako je to cisto i da necu dobiti AIDS ili bljuzge kada mi uvali plastiku u pakas. Cijev je plasticna sa jednim manjim crijevom koje ide u uz nju, a zavrsava na istom otvoru koji je malo zasiljen i duzine 6-7 cm. Taj otvor ide u moj otvor. Rekla mi je da se okrenem na lijevu stranu i savijem noge u koljenima. Hrknula je da skupi dovoljno pljuvacke, hraknula na plasticnu cijev i zakrkala je moj spremni supak. Ok, lazem, ali dobro zvuci. Namazala je cijev vazelinom i spremila mi je u supak. Sjetio sam se muzickog tobogana i osjetio lagodnost, al' u guzici. Ako si precednik onda ti Monike popuse, a ako si ja onda dobijes plastiku u supak od Monike. Lagano mi je rekla da se okrenem nazad na ledja. Na ogledalu s plafona jasno sam vidio moje bijele butine i cijev koja izviruje izmedju njih kao rep nekog pametnog vola. Onda mi je Monika izbiflala poznatu pricu o korisnosti tog tretmana, kanceru, govnima u crijevima kojih zna izaci i do 10kg, potrebi da se izbace toksini jer od njih bole zubi, glava, nokti i opada kosa, nestaje struje, svadjaju se braca, tuku se roditelji i sta sve ne.

Zatim je uredno pustila malo vode da mi udje kroz ono manje crijevo, a ja sam imao osjecaj kao da mi se non-stop sere ili, u manju ruku, prdi. Tada je Monika pocela da mi pritisce trbuh svojim momackim rucerdama i tjera moja zaostala govna sa vrha crijeva, preko proplanaka i sumaraka na mom brezuljku, sve do male rupe dole koja je spremno cekala da ih usisa. Na ogledalu bi povremeno proletila smedja mrlja kroz providnu cijev. Mene je svrbio supak od jebene plastike koja me je zuljala. Monika je postavljala dosadna pitanja o tome sta jedem, koliko jedem, koliko pijem, kako serem, sviram li tamburicu, koliko opcija ima gradjanska opcija, gdje krijem dlake iz nosa, sto mi noci nemaju svanuca..
Ponovo bi pustila vodu, napunila mi supcinu, pa ponavljala masazu. Na ogledalu bi povremeno proletila smedja mrlja kroz providnu cijev. Meni je gorila glava i svrbio me supak, a ona je sve jace pritiskala moj trbuh.

Poslije jedno pola sata tog maltreta, odlucila je da mi oplemeni crijeva sa elektrolitima, hlorom i suzama djevice. To ce mi kao sprati sve sa spanskog zida mojih crijeva. Nasula je neki plavi prasak u vodu, pa dodala malo neceg zelenog i crvenog, i upozorila me da ce sada da litar te smaragdne tekucine pustiti u moj supak, a da je ja obavijestim kada sam pun. Upitao sam kako da prepoznam kada sam pun, a onda je dodala da se strankinje praskaju pravo i da nema veze, ona ce to znati. Ok.

Plavicasto-zeleno-crvena magma je munjevito krenula put mog cmara i pocela, na mala vrata, ulaziti u dubine moje siroke duse. Nije mi usula ni decu a zaculo se brboljanje i krkljanje tecnosti iz dubine plasticnog crijeva. Prdio sam. Zaustavila je vodu i nastavila sa masazom. Prdilo mi se, bolio me je stomak i zuljala me jebena plastika u supku.
Onda je ponovo pustila obojenu tekucinu i pocela da me puni. U jednom momentu sam osjetio da sam narastao kao kit. Gledao sam u flasu iz koje je tekucina odlazila u moju guzicu i nivo je rapidno opadao, blizio se dnu. Osjetio sam da mi se vrti u glavi, ali Monika je bila neumoljiva, punila me je kao curku. Vjerovao sam da ce znati kada da stane, kao sto mi je i sama rekla.

Odjednom se zaculo brboljanje vode u medjunozju, sve jace i jace. Monika je rekla da imam gasove, to znaci da sam pun toksina, i da se suzdrzim. Ja sam bio u grcu i nisam je mogao poslati u picku materinu jer sam skupio supak od sve te jebene tekucine koja je kolala mojim tijelom. Zavrnula je pipu uz zaglusujucu buku brboljanja vode i crijeva koja je dolazila iz moje guzice. A onda je ocepilo..

Osjetio sam toplinu vode po butinama. Mahinalno sam pogledao prema ogledalu i ugledao smedju tekucinu kako se nezaustavljivo siri donjim dijelom stola. Isprdio sam jebenu cijev iz guzice posto me je krava napumpala kao slona. Skocio sam na noge i ugledao smedje-zutu mrlju velicine Australije na stolu, Monikin kiseli osmijeh i govna kako se slivaju niz moje butine. Odletio sam u susjednu prostoriju, u kupatilo iz kojeg sam spokojno stupio u taj pakao samo 30 minuta ranije. Sjeo sam na solju i na cmar ispisao sve iz jadnog sebe. Podigao sam se sa solje, a govna su curila s mene, peskir govnav, solja i plocice ubljeckani tecnim i razblazenim govnima, elektrolitima, jonima i protonima..
Uletio sam pod tus i sumanuto se prao.
Obukao sam se i usao nazad kod Monike. Soba je bila cista, namirisana, na stolu novo pakovanje sa novim crijevom i ponuda za nastavak druzenja. Preskocio sam.
Toplo preporucam.

Moj prvi restoran, Arigato, otvorio sam kada sam imao 42 godine. Sada je to vec razradjen biznis sa stalnim profitom i stopom rasta od 8% godisnje. Restoran se nalazi u sirem centru grada i ima dva konobara, jednog kuhara i dvanaest stolova. Na ulazu u restoran se nalazi zvono koje sam skinuo sa jelke i koje se oglasi kada brojne musterije navale da napune umorne i sprcene zeluce. Svako jutro ja pometem ispred restorana i popusim jedan cigar, rucno motan. Pogledom saram po okolnim zgradama i prostrtom vesu koji landara po usranom suncu. Goluzdravi i smrdljivi golubovi gmizu po plocniku i kenjaju palamare. Musava djeca se deru i smiju debilno. Autobusi prolaze i prevoze gomile sprckanih usranaca smezuranih njuski i krvavih ociju koji toboze imaju nekih obaveza. Podaprane zenturace prtljaju dzadom dok borove iglice drkaju kurac.

Kamion, balvanas, se teatralno pretura u krivini i ubija stado ovaca. Ovce umiru pjevajuci dok se vukovi otimaju za bolji pogled sa obliznjih pasnjaka. Sasli bi vukovi, ali se boje, picke, pascad mrska.
Kamion tuzno cvili pod teretom dok balvani neumoljivo pritiskaju rezervoar prepun dizela. Grad zivi punom parom i moj prvi restoran se polako, ali sigurno, puni gladnim svijetom. Narucuju se predjela i jela, kuhinja se zahuktava, konobari pocinju divlji tango sa tacnama, atmosfera vri, toplotni udar u obraze zdrave seljacke i stopala ravna. A ja stojim nadlakcen na sank sto sam ga sam ozid'o fasadnom ciglom i preturam cackalicu po mojim prelijepim i punim usnama boje srca. Izgledam zadovoljno i opusteno. Povremeno iz mog oka sijevne munja, ali to vide samo trolovi i bica koja se ne vide u ovoj dimenziji. Imam sivi dzemper i smedju dugmad na njemu. Uzmem daljinski i predjem polako preko sobe. Nevidljivi ultra-ljubicasti zraci izadju po mojoj komandi i posvijetle sliku na televizoru. Sada se vidi da igraju odbojku.

Svrbe me noge. Oprao sam ih, ali i dalje svrbe. Vjerovatno je to znak da cu uskoro na put. Gledam da usvojim jedno dijete i da jeftino prodjem. Skupa je to nakana, razmisljam. Opsujem sebi u bradu i pogledam ljubomorno na svijet koji ih sam pravi i ostavlja k'o trule sljive. Zasto sam ja posebniji od njih. Zasto ne mogu biti obican nego moram biti poseban, bitan, znacajan i jedinstven? Pogledam kroz prozor na tuzan i siv dan koji me jos vise ozlovolji. Crna je muka crnacka, a zuta zutacka.

Izadjem da udahnem bar komadic prljavog zraka, bar cesticu monoksida, bar tracak nade za moja pluca prepuna mlijecnih proizvoda i zelene salate. Restoran radi i donosi pare. Lijepo je to. Odem do trafike i uzmem Auto-Moto magazin. Pogledam nove modele i zadovoljno se cerekam, jer svrbe me pare prijatelju, svrbe me pare i svrbe me noge. Da sam vulv, svrbio bih.
Zbijam sale sa gospodjom sa trafike. Pitam za seksi magazine a ona me gleda pronikljivo. Garant me zamislja kako golcijat jasem na divljoj svinji i nosim lonac kuhanog vina na glavi. Kazem joj da znam sta joj prolazi kroz glavu i da nije vino u pitanju nego deterdzent. Gleda me unezvjereno i odmahuje rukom. Stize autobus pun umornog i zguzvanog plebsa. Gledam ih sa prezirom i racunam koliko cu zaraditi od njih. Puca mi kita za njihovu muku. Brkajlijama se poserem u brk, a zenama u krilo. Eto tako ih respektujem. Odjednom mi se prisere. Da trcim u halu u restoranu bas mi i nije neka avantura. Odem do obliznje osnovne skole i poserem se ko slon. Djeca ulaze i preplasena izlecu iz hale. Boje se velikog mene i mojih mocnih govana koja izlaze na moj prelijepi cmar, pupoljak zumbula.

Onda odem kupit' tregere, jebo kais. Kais je za vojsku, dingospo nosi tregere i kravatu. Vezem Vindzora kao da sam i sam Vindzor licno. Naucio preko Jutjuba i to cinim vjesto. Papci mi zavide na gospodstvu. Sta cu im kad sam pametniji, ljepsi i bogatiji od njih. Imam mane, ali vise vrlina. Pijem samo iz staklene case.
Prodajem i piljevinu iz pilane. Dobro dodje ovima sto drze kokosi i pilice. Piljevina je dobra i za izolaciju, a moze se i jesti kada nema kamenja i kada nastupi glad i nemastina.
Rodbinu bas i ne posjecujem i svjestan sam da to ne ide u prilog mojoj snaznoj licnosti i osjecaju za dobrotu, ali ne posjecuju vala ni oni mene. Hvala im za to. Ne moze im covjek nadavati ni ovako. Zelim im sve najbolje, da se posvete svojim snovima i ciljevima i uspiju postici sve ono sto nije Napoleon, ali bez mene. Nisam ja covjek od sapunice pa da mogu mirisati svaki dan, svakome, djeci i odraslima.

Razmisljam o Daltonizmu i tom strasnom poremecaju koji niko ne uzima zaozbiljno. Bune se protiv pedera i lezbejki, protiv ateista i karatista, protiv Sodome i Gomore, Aske i Vuka, ali niko ne pominje daltoniste?! Niko! Kao da su oni normalni kao takvi i da ih se treba tretirati kao obican plebs, ni po cemu drugaciji od nas ostalih. Hej, ba! A oni u najmanju ruku nenormalni! Kako li im je samo uspjelo nametnuti takvo misljenje da mi je znati..
Razmisljanje me vrati u moju kafanu, rucak je prosao, pazar se broji i uvecava. Prijekorno osinem osoblje, da im dam do slutnje sta ih ceka ako me potkradaju, a znam da to rade, ostavim samo par cvonjaka u kasi i raspalim preko vrata, pravac u mog cetverotockasa kojeg volim poput sina. Zazdijem ga isprve a ventili pocnu zapomagati Bolero u najmanju ruku, a Carminu Buranu u malo vecu. Ruku.

Dolazim kuci, u odaje moje krasne i bozanskim miomirisima poplocane, gdje me ceka LCD sa osmijehom prijatelja starog i znanca iz djetinjstva. Grlimo se, ljubim ga u rub, oci mi suzne od neke unutrasnje srece i zadovoljstva. Krasan je zivot ugostitelja koji pravi lijepe pare, jebes mi konja.

Prije neku noc sam legao u krevet i usr'o se od straha. Nafur'o sam se da gubim dah, da me steze u grudima i da sam usred galopirajuceg infarkta. Isti dan umro je moj prijatelj, vrsnjak i zemljak. Od infarkta. Kazu - nije se probudio.
Eto, to mu dodje kao vijest.
Poznato je da su se granice infarkta pomjerile 'na dole' usljed mase faktora i pizdarija kao sto su pusenje, stres i ishrana, te ostali narodnjaci. Neimastina brale.
Realno je taj komad neobradive zemlje, eto taj tamo preko ovog blogera pa nizbrdo, u jednoj lijepoj krastavoj karini.
No, nije moje sada da sudim o kurcinama i da forsiram dick measuring u ovaj losi cas.
Napio sam se fino, prijatelju za dusu, pa se dobro proveo sa zenom i kcerkom na svirci od Hudih a Mocnih. Bila je Noc Vjestica.

Kada predjes prvu godinu zivota, onda ostale lete. Bar u mom slucaju. Evo upravo sada mi proleti jedna. Evo i druga..A kontam bas bi neka naplatna rampa bila dobra da malo uspori te godine. Eto, to mu dodje kao metafora.
Elem, o gripu nemrem pricati jer je glupavo pricati o bolesti, a poceo sam post sa smrcu, sto nimalo nisu lijepe osobine.
Radio sam detox. Treba to raditi cesto. Ovih dana idem na colonics oliti hidroterapiju. To je ono kada ti isperu oci sa toplom vodom pa ti sve krmelje izadju vani. Zna izaci po 7-8kg dzibre.
Trazim ime za scer. Evo samo sto nije izasla, ima plave oci na mene i zutu kosu isto na mene i prcast nos, isto na mene. Ipak, kad bolje razmislim, a radim to ponekad, to je moja intima, prema tome - pamet u glavu i nemojte se svadzati, a u nedostatku pravih prijatelja obratite se pogresnim.
Odoh sada pojesti jedan beef curry, kao sto ga je moja baka pravila.

Cheers,

Zasto je ljubav u Aziji tako glupa i nekulturna? - pomislila je Dim-Sum. U pauzama razmisljanja o Hong Kongu, odnosno Hare Krishni kako ga je ona zamisljala, intenzivno je pricala u sebi, ne zeleci se odati svojim seljackim kineskim akcentom. Kinezi su my-story seljackog akcenta. Hodajuci tako ulicama Yokohame nehotice je upala u demonstracije gladnih i zaboravljenih radnika. Osisana kao pileca noga, izgledala je momacki, pa je niko nije pozudno zderao pogledom ispod repetiranih obrva boje ekrana ugasenog monitora. Barem ne ovi nepederi.

'Bolje meso nego riza', 'Ko visoko leti? Ko?', 'Da je meni sto i tebi', 'AFZJ', 'Maca pojela regres, a ko je pojeo macu. Koreanci jedu pse?!' - samo su neke od parola koje su bespostedno ponvaljali gromki i zapostavljeni japanski sljakeri gledajuci u carevu sliku kako se ljulja na vjetru. Dim-Sum je naglo osjetila kolanje krvi u venama, sta da radis sa tolikim zenama, probudio se onaj revolucionarni crv za koji je mislila da je zauvijek ostao u brigadama vec zaboravljenog Chang Kai Sheka. Pridruzila se razdraganoj svjetini od kojih su mnogi bili jednostavni muskarci sa jednostavnim navikama. Takvi su obicno i najcesci. Naposljetku se zaigralo yokohamsko kolo pa su poslije svi dobili po casu rize i topao osmijeh koji nije varljiv kao u ratu. Dim-Sum je tu i tada skontala da nisu svi Japanci losi nego da je losa politika koja od ljudi pravi neljude, odnosno iznogude. Kriva je politika. Braca Ribnikar su bili daleko i nisu je mogli tuziti za klevetu i takvu tvrdnju. Za njih je politika bila dnevni list, zgrada i izvor prihoda. Malo li je?

Amerima (A omer?) je ponajmanje trebao proleterijat u Japanu i slicna sranja. Zemlja se trebala izgraditi, a Japanci uposliti. Dolar vrti gdje ostale pare ne vrte pa je isti lako nasao svoj put do japanskih preduzetnika i ljudi sa idejama. Vrijeme konsolidacija i inovacija. Vrijeme pragmatizma i alpinizma. Car se samo lagodno smjeskao kao dusebrizni farmer kada mu rodi ovas, a sneni oblaci su dolazili sa sjevera i slutili porast nataliteta. Dim-Sum je to predosjecala pa je tiho u sebi zapjevala kinesku pjesmu sa nepostojece Evrovizije - djelimicno sretnu religioznu gadariju o pravljenju neraskidivih vijenaca od najobicnijih lijeha, koji su simbolizovali stabilnu porodicnu, poslovnu ili ljubavnu vezu.

Juznije, znaci tuznije, ruznije i usluznije, dzunka pod cileanskom zastavom, koja je vozila Hong Konga i obJPa, pristala je na obali Tajlanda, na tajanstveno ostrvo gdje je zivio covjek sa zlatnim pistoljem i trecom sisom u zacecu - Skaramanga.
Treca sisa se jos nije jasno nazirala, vise je izgledala kao stidljivo raskopana bubuljica, pa ga raja nije nesto zarezivala, odnosno jebala 2%. Ceste nesuglasice i korumpirana vlast, te nacionalne stranke i raspirivanje mrznje izmedju Tajlandjana donjih, Tajlandjana srednjih, te Tajlandjana gornjih, dovodile su do cestih sukoba i napete situacije koja je bila raj za spijune i pirate koji su prosperirali u tom mulju. Hong Kong je lagano na prstima sisao sa broda i konacno ugledao solidne picetine kako se neusiljeno valja po plazi poput rutave zapaljene lopte od 5 tona. Nije klamfao nista vec godinama, teske mjere celibata i tibetanskih munja su ostavila trajne poremecaje u njegovoj glavi sto se nije moglo reci za Brad Pitta poslije punih sedam godina na Tibetu. Raspomamljen, protrljao je celavu glavudzu i prisao jednoj mladoj i zgodnoj kurvi.

'Noci su teske ovdje, nismo li zasluzili malo bolji tretman. I ti i ja? Pogledaj ovo sugavo more. Samo guta, a nista ne vraca' - govorio je Hong Kong
'Jesam li ja tvoja buduca djevojka?' - upitala je mlada i zgodna kurva klepecuci nanulama - made in Hong Kong
'Kako to tako?' - zbunio se Hong Kong
'A hoces li da postanem?' - neumoljiva je bila kurva, sto je jedna lijepa osobina

Zaprepascen cinjenicama i najnovijim folovima u barenju koka, Hong Kong se tupo zagledao u praznu flasu ruma koja se polako nunala pod samarima fetus cunamija. Odlutao je tako u dane potpune i jedine iskrene retardiranosti kojoj bi se odanicki priklanjao kada god bi izgubio samopouzdanje ili bi osjetio da se polakomio.
Kurva se zakikotala poput rasklimatanog rebra na radijatoru i ponudila mu cigar. Hong Kong nikada nije zapalio, bar ne u drustvu, a sada se zbog malo pice morao ponasati spontano. Nekada je bio prebogat i bez potrebe za komunikacijom, one su same padale k'o gnjile kruske prepune secera jer su prepoznavale bogatstvo i sjaj koji su bestidno isijavali iz njegove aure. Danas, bez cvonjka u dzepu, morao se svojski potruditi i sarmirati krvozedne kurve za deku vulve, decilitar pljuvacke i frtalj uzajamnog znojenja. obJP nije zelio nista osim dobre vecere i dugog sna. Zasto se trositi na gluposti koje ionako nikome nisu dobroga donijele, zakljucio je razumno. Vriska, cika, dernjava i kolaps kapaka pod umorom, praceni histericnim vristanjem poslijeratnih tajlandskih kurvi novije generacije, oznacili su kraj napornog dana na obalama Tajlanda gdje zivjahu znameniti Skaramanga i njegov patuljasti sluga.

Hong Kong se probudio u narucju debele kravetine ogromnih obraza koji su jos vise smanjivali ionako kose i male oci. Zvala se Punku. Bila je poznata kurva koja je ispunjavala debilne zelje. Posto je bila debela, njezina specijalnost se ogledala u zavlacenju penisa ispod pazuha, u prevoje na stomaku, u naslage sala na rukama i nogama, izmedju vrata i glave..
Muskarci su to voljeli jer je bilo gnjecavije od jastuka, a Punku je tako pojacavala cirkulaciju - hronicno ugrozenu salom i suzenim venama. Punku je, uz vec navedeno, pricala odlicne i da puknes od smijeha viceve pa su svi rado provodili vrijeme sa njom. U njenom lokalu je uvijek bilo svijeta zeljnog dobrog humora i masnih perivoja.
Hong Kong je zapjevao izrazito dosadnu kinesku pjesmu sa sjevera o debelim zenama koje nikada ne trebaju smrsati. Punku je poslovicno nabadala mandarin pa se bolesno kikotala i cvrcala od smijeha poput bebe kada zagrize ostru konzervu. Slasno su se poljubili i izasli napolje da osuse znoj. Hong Kong je sjetno pogledao prema luci ali dzunke sa cileanskom zastavom vise nije bilo. Pogled mu se pretvorio u gusto umucenu snernoklu sa grubo sjecenim korama raspuknutih i kospicavih tikvi na glatkom potpazusju Omera Pobrica. Samo usrana pucina sa ponekim depresivnim albatrosom. Doslo mu je da gorko zarida, ali ga je Tibet naucio da se ne preserava, da ne ustukne, pa je samo duboko otpuhnuo i protrljao zube poput kceri jedinice oficira bez vojske.

Iznebuha, jer Travnik je bio podaleko, za mnoge Azijate jos sasvim neistrazen i nedostupan, stigao je obJP. Rasirio je debele obrve i tegobno zakljucio da je dzunka nestala poput Atlantide, roditeljske penzije ili komsije sa Aidsom. Pogledao je prema Hong Kongu, pa prema Punku, pa opet prema usranoj pucini.

'Dje nam je djunka, kolega?' - obJP sa bisernom suzom zalijepljenom u korijenu brade
'Slutim da su je pirati odvukli negdje u neku pecinu poput Sezama i ondje svrsili sa njom za sva vremena' - Hong Kong bolno stipajuci Punkin biceps
'Bice da je tako' - pomirio se obJP
'Hocete li da vam napravim cupavce, drage moje dzuvegije?' - Punku je pokusala unijeti malo nesvakidasnje vedrine u cemerne muske zivote, tipicno zenski, tajlandski i obzirno, dobrocudno i ponizno, komsijski i sirokogrudo, bezrezervno i od srca

'Joj, ljubavi, meni se ne jedu cupavci, ja bih karamelizirane govedine. Sta ti mislis obJP?' - uzjogunio se Hong Kong

'Ja sam odrastao na karameliziranoj govedini i vrlo rado bih se vratio u djetinjstvo, barem na tren, ako vec ne mogu na Novu Godinu' - obJP, nervozno raspirujuci repove nehajnim, a opet do savrsenstva uvjezbanim, pokretima ruku, od vrata ka ledjima.

Punku je kupila divne govedine, i to one sto se na laganoj vatri sa puno luka polako u sherpi kvrcka dok se luk totalno ne karamelizira i istopi... naravno prije nego je dodala luk, meso je preprzila sa svih strana tako da aroma ostane u mesu...Dosta bibera, soli i strpljenja...Kao prilog moze pasta, riza, krompir na bilo koji nacin ili jednostavno komad domaceg hljeba... Jednostavno, ali vrlo KONKRETNO!

Kada je Budha dijelio urbanisticke planove vjerovatno je preskocio Hong Kong - pomislio je komander Bond jedno 5-6 puta u roku od 10 minuta. Redovno se gubio po neprakticnim ulicama Hong Konga, pa se opet trazio, nekada se nalazio, nekada nije, nekada nije pouzdana mjerna jedinica pa se ne mozu pouzdati u nju. Nekim ljudima je dovoljan krevet na rasklapanje, kozne cipele i torbica u kojoj cuvaju tajne. Komander Bond je hitno pozvan od strane promucurnog i pronicljivog, licemjernog i snishodljivog MI6 da im pripomogne oko spijunaze. Osisao se, obukli su ga, zalizao se, poceo pusit, pit, jebat....Ostalo je vec poznato zahvaljujuci onome sto se desavalo izmedju ekonomsko-propagandnih programa. Ukratko, nista od njegove veze sa Dim-Sum. Jednostavno se nije imalo kada. Zlobnici bi pomislili da je to zato sto je ona zuta, a on bijel, ona voli Budu, a on Isusa - tacno je tako, ali u kurcinama - NIJE SE JEDNOSTAVNO IMALO KADA!!!!!
Dim-Sum se ukazalo, valjda u snu, ne znam, nije precizirano, ukazalo joj se da je Hong Kong ziv i da mu treba pomoci. Treba mu neko da place sa njim, da se smije sa njim, da je njegov satelit, da mu lice mije i pare krije, srce da mu dariva i otme istovremeno, po stoti put, svaki put je prvi put..hajmo ruke gore.
Slikovitost ukazanja je bila totalno ziva, skoro opipljiva golom rukom, nemjerljivo i super sretna. Skoro je mogla cvrsto stegnuti Hong Kongovu nabreklu spolnu organcinu i napraviti salto preko nje, pa se najposlije zanjihati o nju i baciti deset metara u dalj. Eto, tako je bio slikovit i raznobojan njen san.
Osisala se na kratko. Trebalo je nesto mijenjati iz korijena, pa zasto to ne bi bila frizura. Oblacila se komotno da joj landara. Trebalo je u potragu za Hong Kong-om a nije znala odakle poceti. Od Japana ili od Shangai-a. Mozda su ga zarobile sovjetske horde pri upadu u Mandzuriju i odvele u Kujbisev da pravi alnasere za Zaporozce. Mozda se prerusio u trgovca umjetninama i zametnuo trag negdje u Singapuru. Mozda je postao delfin pa sada pliva sa djecom i oni ga zovu Fliper. Mozda se sada svima smije iz odraza staklenih casa koje je sam napuhao u nekoj staklariji u Muranu. Mozda je povadio sve zube pa ugradio dijamantske da lakse grize sirovu hranu. Mozda je postao stujardesa i tako nastavio svoju ljubav prema letenju samo iz ugla njeznijeg spola, iz ugla koji samo pita a rijetko odgovara, iz ugla koji postoji i u krugu, iz ugla nikada nerazjasnjenog uprkos patentima koji su nam svima olaksali zivot u 20 vijeku. Kako to tako?

Prosvercala se u srednjem gongu i dospjela u Japan. Svjetlo dana je ugledala u Yokohami, prepunoj smrdljive ribe i izgladnjelih bivsih sumo-hrvaca koji su sibicarili i nudili pusenje za saku rize. Strasno je to izgledalo. Rat je tek minuo, Japan je bio osudjen kao agresor, a Japanci nikako nisu znali kako to tako? Svi drugi su znali ali oni nisu. Tesko je to ba! Ispadnes zaostao, a znas da pravis odlicnu tehnologiju, pa si opet zaostao. Kako to tako?
Dim-Sum se podlo nasmijala jer joj je bilo drago, ko ih jebe, zasluzili su svi da pocrkaju jebo im car majku i oca! Sa Sokoca! Poslije joj je bilo zao, ali zao je bilo i Bogu sto stvori Adama i Evu. Neke stvari ne mozes popraviti. Iskrivljenu viljusku mozes popraviti. Sjebanu Bosch pumpu mozes zamijeniti. Istrosen kuk mozes zamijeniti. Hajde popravi copor gladnih pasa! Probaj, pa ces vidjeti kako ti odlaze najljepsi dijelovi tijela, zauvijek, tek djelimicno sazvakani, jos uvijek vruci i natopljeni jutarnjom kafom. Tvoji a njihovi.
Dim-Sum je otkrila da i Japanke, kao i vecina zena uostalom, vole debele i dlakave muskarce koji nemaju samopouzdanja nego cekaju da ih zene nadopune. Snijeg se osjetio u zraku kroz koji su provejavale pjesme na losem engleskom jeziku..

Generalisimus Ambrosius je predlozio Hong Kongu da ode u Hong Kong raditi za njeno velicanstvo kraljicu. Tamo ce ga docekati novi momak po imenu komander Bond i uputiti ga u cudesni svijet spijunaze i propratnih aktivnosti kojih se ne treba libiti. obJP je mogao poci sa njim ali pod uslovom da drzi jezik za zubima i da se malo osisa i potkrati. Ambrosiusova ponuda je bila zanimljiva. Zapala je za oko obojici i jos nekim Burmancima koji su sluzili za stolom. Oni su je brzo izvadili iz oka kada im je Ambrosius osiono naredio da iznesu njegove papagaje malo da se provjetre. Brod pod chileanskom zastavom je cekao u luci, spreman da zaplovi prema Hong Kongu. Bio je natovaren zlatom i daskama za shalovanje. Posada je bila naoruzana do zuba zbog cestih piratskih upada kojima su brodovi bili izlozeni u vodama Indonezije. Svako je zelio svoj komad neba, a koliko li je to kada je nebo sinonim za beskrajnost..