Đastin Timberlejkova sobica u potkrovlju

nemoj vise plakati, sada klepeci nanulama

11.11.2009.

ViP

Moj prvi restoran, Arigato, otvorio sam kada sam imao 42 godine. Sada je to vec razradjen biznis sa stalnim profitom i stopom rasta od 8% godisnje. Restoran se nalazi u sirem centru grada i ima dva konobara, jednog kuhara i dvanaest stolova. Na ulazu u restoran se nalazi zvono koje sam skinuo sa jelke i koje se oglasi kada brojne musterije navale da napune umorne i sprcene zeluce. Svako jutro ja pometem ispred restorana i popusim jedan cigar, rucno motan. Pogledom saram po okolnim zgradama i prostrtom vesu koji landara po usranom suncu. Goluzdravi i smrdljivi golubovi gmizu po plocniku i kenjaju palamare. Musava djeca se deru i smiju debilno. Autobusi prolaze i prevoze gomile sprckanih usranaca smezuranih njuski i krvavih ociju koji toboze imaju nekih obaveza. Podaprane zenturace prtljaju dzadom dok borove iglice drkaju kurac.

Kamion, balvanas, se teatralno pretura u krivini i ubija stado ovaca. Ovce umiru pjevajuci dok se vukovi otimaju za bolji pogled sa obliznjih pasnjaka. Sasli bi vukovi, ali se boje, picke, pascad mrska.
Kamion tuzno cvili pod teretom dok balvani neumoljivo pritiskaju rezervoar prepun dizela. Grad zivi punom parom i moj prvi restoran se polako, ali sigurno, puni gladnim svijetom. Narucuju se predjela i jela, kuhinja se zahuktava, konobari pocinju divlji tango sa tacnama, atmosfera vri, toplotni udar u obraze zdrave seljacke i stopala ravna. A ja stojim nadlakcen na sank sto sam ga sam ozid'o fasadnom ciglom i preturam cackalicu po mojim prelijepim i punim usnama boje srca. Izgledam zadovoljno i opusteno. Povremeno iz mog oka sijevne munja, ali to vide samo trolovi i bica koja se ne vide u ovoj dimenziji. Imam sivi dzemper i smedju dugmad na njemu. Uzmem daljinski i predjem polako preko sobe. Nevidljivi ultra-ljubicasti zraci izadju po mojoj komandi i posvijetle sliku na televizoru. Sada se vidi da igraju odbojku.

Svrbe me noge. Oprao sam ih, ali i dalje svrbe. Vjerovatno je to znak da cu uskoro na put. Gledam da usvojim jedno dijete i da jeftino prodjem. Skupa je to nakana, razmisljam. Opsujem sebi u bradu i pogledam ljubomorno na svijet koji ih sam pravi i ostavlja k'o trule sljive. Zasto sam ja posebniji od njih. Zasto ne mogu biti obican nego moram biti poseban, bitan, znacajan i jedinstven? Pogledam kroz prozor na tuzan i siv dan koji me jos vise ozlovolji. Crna je muka crnacka, a zuta zutacka.

Izadjem da udahnem bar komadic prljavog zraka, bar cesticu monoksida, bar tracak nade za moja pluca prepuna mlijecnih proizvoda i zelene salate. Restoran radi i donosi pare. Lijepo je to. Odem do trafike i uzmem Auto-Moto magazin. Pogledam nove modele i zadovoljno se cerekam, jer svrbe me pare prijatelju, svrbe me pare i svrbe me noge. Da sam vulv, svrbio bih.
Zbijam sale sa gospodjom sa trafike. Pitam za seksi magazine a ona me gleda pronikljivo. Garant me zamislja kako golcijat jasem na divljoj svinji i nosim lonac kuhanog vina na glavi. Kazem joj da znam sta joj prolazi kroz glavu i da nije vino u pitanju nego deterdzent. Gleda me unezvjereno i odmahuje rukom. Stize autobus pun umornog i zguzvanog plebsa. Gledam ih sa prezirom i racunam koliko cu zaraditi od njih. Puca mi kita za njihovu muku. Brkajlijama se poserem u brk, a zenama u krilo. Eto tako ih respektujem. Odjednom mi se prisere. Da trcim u halu u restoranu bas mi i nije neka avantura. Odem do obliznje osnovne skole i poserem se ko slon. Djeca ulaze i preplasena izlecu iz hale. Boje se velikog mene i mojih mocnih govana koja izlaze na moj prelijepi cmar, pupoljak zumbula.

Onda odem kupit' tregere, jebo kais. Kais je za vojsku, dingospo nosi tregere i kravatu. Vezem Vindzora kao da sam i sam Vindzor licno. Naucio preko Jutjuba i to cinim vjesto. Papci mi zavide na gospodstvu. Sta cu im kad sam pametniji, ljepsi i bogatiji od njih. Imam mane, ali vise vrlina. Pijem samo iz staklene case.
Prodajem i piljevinu iz pilane. Dobro dodje ovima sto drze kokosi i pilice. Piljevina je dobra i za izolaciju, a moze se i jesti kada nema kamenja i kada nastupi glad i nemastina.
Rodbinu bas i ne posjecujem i svjestan sam da to ne ide u prilog mojoj snaznoj licnosti i osjecaju za dobrotu, ali ne posjecuju vala ni oni mene. Hvala im za to. Ne moze im covjek nadavati ni ovako. Zelim im sve najbolje, da se posvete svojim snovima i ciljevima i uspiju postici sve ono sto nije Napoleon, ali bez mene. Nisam ja covjek od sapunice pa da mogu mirisati svaki dan, svakome, djeci i odraslima.

Razmisljam o Daltonizmu i tom strasnom poremecaju koji niko ne uzima zaozbiljno. Bune se protiv pedera i lezbejki, protiv ateista i karatista, protiv Sodome i Gomore, Aske i Vuka, ali niko ne pominje daltoniste?! Niko! Kao da su oni normalni kao takvi i da ih se treba tretirati kao obican plebs, ni po cemu drugaciji od nas ostalih. Hej, ba! A oni u najmanju ruku nenormalni! Kako li im je samo uspjelo nametnuti takvo misljenje da mi je znati..
Razmisljanje me vrati u moju kafanu, rucak je prosao, pazar se broji i uvecava. Prijekorno osinem osoblje, da im dam do slutnje sta ih ceka ako me potkradaju, a znam da to rade, ostavim samo par cvonjaka u kasi i raspalim preko vrata, pravac u mog cetverotockasa kojeg volim poput sina. Zazdijem ga isprve a ventili pocnu zapomagati Bolero u najmanju ruku, a Carminu Buranu u malo vecu. Ruku.

Dolazim kuci, u odaje moje krasne i bozanskim miomirisima poplocane, gdje me ceka LCD sa osmijehom prijatelja starog i znanca iz djetinjstva. Grlimo se, ljubim ga u rub, oci mi suzne od neke unutrasnje srece i zadovoljstva. Krasan je zivot ugostitelja koji pravi lijepe pare, jebes mi konja.

Đastin Timberlejkova sobica u potkrovlju
<< 11/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

Buci buci buci

Before you make a click
Fiction (from the Latin fingere, "to form, create") is storytelling of imagined events and stands in contrast to non-fiction, which makes factual claims about reality.


BROJAC POSJETA
155488

Powered by Blogger.ba