beats by dre cheap

Hong Kong & Dim Sum 5

Izgubljen kao moja nepovratna mladost, tumarajuci beznadjem Himalaja, Honh Kong se smrz'o kao slinak neokupanog i gladnog pripadnika mongolskog naroda koji nosi krzamak. Lezao je u cemernom roptaju dok ga je neumoljivi azijski snijeg zatrpavao kao nejaku vrecu krompira bezocno izbacenu iz kamiona i ostavljenu na milost i nemilost zlokobnoj prirodi. Pred ocima mu je prolazio  cijeli zivot, njegov, tetkove domine od slonovace, majcini vikleri, prvi jogurt, stakleni telefon, pire krompir sa lovackim sniclama, boca Metaxe, mace zarazeno tifusom, dva bunara presusena i iscezla, oka dva od Dim-Sum i bazd njenih papuca. Odjednom je osjetio topao zadah na svom licu i po grudima. Mislio je da je dozivio nirvanu i da ce sada uslijediti svecani udar gonga za dobrodoslicu u raj, opusak cigare od najboljeg druga, poljubac nenasminkane zene iznurenog lica. Gresnicki smijesak mu je titrao licem, opustio se kao da mu po glavicu dobuje topla tropska kisa i ispruzio ruku u polusnu. Odjednom je dotak'o nesto dlakavo i grubo. Nesto sto nije licilo na sinteticku trenerku ili kiflicu uvaljanu u vanilin secer. Otvorio je oci, ugledao nesto najstrasnije na svijetu, ispustio stravican krik, i onesvijestio se u beskonacnosti snijega sa Himalaja.
Dim-Sum se probudila u znoju i brzo izrecitovala ambicioznu kinesku pjesmu o gradnji kuce za izbjeglice sa sjevera. Cula je tu pjesmu prije neki dan na trgu Tjenanmen. S nekom tugom u oku i pederskim sjajem na usnama, sjetno ju je ispjevao pjesnik, jado jadni, i sam izbjeglica iz Mandzurije (Manchukuo - japanese, op.spac), bivsi lucki kapetan, a sada skitnica i dusa otrovana poezijom. Dim-Sum ga je odmah primila na spavanje, nahranila ga damplinzima, iscijedila mu par masnih bubuljica, usila garderobu i ljubeci ga u obraz, tutnula mu par dukata da mu se nadje kada bude zapoceo novi zivot u poslijeratnom periodu.
Sada je lezala u kamari znoja i pjevala pjesmu da se dozove, da strese crnu slutnju. Imajuci intuiciju i ostale vjestine azijskih zena, zdravo je naslutila da se nesto dogodilo Hong Kongu. Mozda ga je pojeo vuk. Mozda su ga krvavim kopitama izubijale gladne i mrsave rage. Mozda su ga koscate krave upalih bedara bijesno izujedale. Mozda su ga isprebijale paraplegicne starice, tuznog pogleda i drhtavih ruku i brada..
Nesto mu se dogodilo a bilo je to izuzetno tesko pogoditi. Razlozi su nepregledni i mutni kao Yangtze.

Hong Kongovi roditelji su se preselili u Japan jer nisu mogli izdurati ko deklarisani cetnici u Shangaiu. Kupili su imanje, nekom vise, nekom manje, malo iznad Osake. Otac je ostavio svoju ergelu automobila u Shangaiu. Jedva je prezivio strasan srcani udar jedne tople veceri kada su mu pred oci dosli njegovi cetverotockasi. Patio je muski i dostojanstveno. Godinama je vec pravio Ajfelovu kulu od palidrvaca koju ce pokloniti onome ko mu donese glas o sinu. Zelio je samo jedno da zna - da li je post'o djed ili baba. Golemo je to za nasvojiti, to breme i tolike sibice. Majka je stalno plakala k'o listopad, onaj vodopad. Zvali su je slinavom splacinom i kilavom raspljeckanom granom. I dalje je bila gospodza sa odlicnom sisom, sta vise sisetinom za japanske prilike i poslijeratne okolonosti. Zivjeli su od dijamanata i zlata koje su prenijeli u pedesetak kofera. To je sve sto im je ostalo, pa opet se ljudi nekako skuce, krenu ispocetka sa pogledom u jata haringi ili dominantnu Fudzijamu u daljini. Klimavo je bilo poslije rata u Japanu. Nije se znalo ko ce sta raditi i kol'ko ce se para praviti i od cega. Hoce li se car ubiti? Ako se ubije car, hoce li se svi Japanci poubijati? Zasto i kako zivjeti bez cara? Teske su to dileme i tegobne odluke. Srecom, car se nije ubio, izvukao se sa svim dlakama na glavi i mudima, visi od miliona poklanih, silovanih i rascerecenih, izdigao se kao pterodaktil iznad pravde i zakona, i sretno, galopirajuci, nastavio svoj uspjesni zivot pun filmske muzike, jagoda sa slagom i titularnih pretjerivanja. Japancima je laknulo, pa onda svanulo, sto je i logicno s obzirom da su zemlja izlazeceg sunca. Izmislili su Toyotu, Mitsubishi, Hitachi, Kawasaki, Suzuki, Hondu, JVC, Sony, Nintendo, Sushi, Mangu, Mazingu, Kurosawu..Krenula je privreda i razvoj socijalnog zivota, stigla je i struja.
Hong Kongovi roditelji nisu cekali skrstenih ruku nego ih je odmah prokenjalo jer se para lijepi na paru. Ulozili su u nekretnine i prozvodjace kucanskih aparata i vratilo im se visestruko, u Jenima i poenima.
Tuga se, uopste, najlakse anulira uspjesnom monetarnom politikom. Osim tuge za drzavom. Tu tugu ne razumijem i ne znam objasniti. Moze ti biti zao posla, majke, druga, auta, igracke, gladnog i promrzlog steneta, omiljene tresnje spaljene munjom, ispecenog pileta, sebe samog..ali drzave - ne dosezem, obnevidio sam tu.
Kineski alpski orlovi su nehajno letjeli iznad Himalaja kad spazise velikog bijelog covjekolikog majmuna kako prti nesto na ledjima. Iz te perspektive, pticje, jer su i orlovi nekakve ptice, izgledalo je kao kardan sa mijenjacem na jednom kraju i diferencijalom na drugom. Sta ce straznji pogon velikom i bijelom covjekolikom majmunu? - zapitali su se nijemi orlovi. Hitro se zgledase, pa u cudu i nevjerici, odletise k delti rijeke Gang gdje je toplo i gdje nema snijega da ti srce sledi..

Đastin Timberlejkova sobica u potkrovlju
http://av.blogger.ba
15/06/2009 14:46